Miroslav Huzjak - prilog raspravi o udžbenicima i kurikulumu

Pozdrav svima, ovo je poduži tekst koji sam poslao u Ministarstvo, pa ste ga pozvani komentirati:

Poštovani,

javljam se u želji davanja doprinosa raspravi o Nacionalnom kurikulumu za predškolski odgoj i opće obvezno obrazovanje u osnovnoj i srednjoj školi za predmet Likovna kultura. Opsežniji pristup potreban zbog dubokih nesporazuma koje ovaj predmet već generacijama trpi.

Status predmeta Likovna kultura u našoj je zemlji gotovo oduvijek bio vrlo nizak, što je rezultat percipiranja nastave likovne kulture kao rekreativnog i neobaveznog školskog predmeta, u kojem vlada preslobodna mogućnost valorizacije učenika na osnovu osobnog ukusa nastavnika. Rezultat je to uglavnom neshvaćene koncepcije ovog predmeta, a što je posljedica društvenog neshvaćanja same umjetnosti (u ovom slučaju likovne), na temeljima koje su stvorena načela ovog nastavnog predmeta.

1. Zablude u poimanju umjetnosti i znanosti
Temeljna je zabluda u svijesti široke publike u pretpostavci da je umjetnost komplementarna disciplina znanosti. Stoga, ako se uz pojam znanosti vežu pojmovi kao što su „znanje“ i „objektivnost“, uz pojam umjetnosti se vežu pojmovi kao što su „osjećaj“, „mašta“, „inspiracija“ i „subjektivnost“. Pa ipak, jasno je kako je u znanosti itekako potrebna mašta, a za velike skokove i promjene znanstvenih paradigmi i inspiracija. S druge strane, umjetnici moraju biti obrazovani, kako bi njihova otkrića imala društvenu relevantnost. Umjetnost, prema tome, nikako ne treba gledati kao suprotnost znanosti, već kao drugu stranu istog novčića – i umjetnost i znanost su misaone discipline s preklapajućim područjima.

Kroz povijest su se umjetnik, znanstvenik i filozof ujedinjavali u istoj osobi. Novo je doba dovelo to parceliranja znanja, pojedinci postaju specijalisti za pojedina područja, a holističko shvaćanje svijeta postaje rijetkost. S početkom dvadesetog stoljeća, pojavom kvantne mehanike u fizici, apstraktne umjetnosti u likovnim umjetnostima, te atonalne strukture u glazbenim umjetnostima, znanstvenici i umjetnici ponovno dijele istu sudbinu – široka publika izjavljuje „da ih ne razumije“. Razlika je ipak velika – znanstvenici su svoju korist dokazali u razvoju korisne tehnologije, umjetnici su poistovjećeni s estetskom koristi (iako se riječ „estetika“ u upotrebi pojavljuje tek od 18-og st. od strane njemačkog filozofa Alexandera Baumgartena), odnosno, vrijednost umjetničkog djela je tako prepuštena osobnom (ne)ukusu pojedinca, ma kako on slabo obrazovan bio.
Umjetnost je, međutim, teoretska i misaona disciplina čija je korist za društvo duhovnog karaktera (a nikako dekorativno-estetskog, kao što većina misli). Današnjoj su publici, navikloj na geometrijsku perspektivu, neshvatljive kognitivne muke koje su kroz cijelo trinaesto i četrnaesto stoljeće umjetnici prolazili, da bi napokon Leone Baptista Alberti došao do elegantne i funkcionalne konstrukcije s jednim i dva očišta u petnaestom stoljeću. Mi, naime, ne gledamo očima već umom; ono što ne znamo, to niti ne vidimo, što nam može dokazati svaki mađioničar.

Iako pojedinac toga najčešće nije svjestan, gledati treba učiti i vježbati. I to teoretski učiti putem stručnog pojmovnika i teorija, a praktično ga vježbati putem primjene naučenih teorija na likovnim radovima (kako stvarajući, tako i analizirajući dosege drugih mislioca/stvaraoca).

2. Udžbenici za likovnu kulturu
U tu se svrhu struka likovnih pedagoga godinama borila za uvođenje udžbenika iz likovne kulture, kako bi i nastavnici, i učenici i njihovi roditelji u opipljivom obliku doživjeli pravi sadržaj predmeta Likovna kultura, što je praktički oduvijek bilo vidljivo i u nastavnim programima, a to je likovni pojmovnik, odnosno vizualni jezik. Pogled u nastavni program otkriti će kako su zakonom propisani ključni likovni pojmovi, a ne likovni motivi (motiv nije važan; svaki se motiv može naslikati osnovnim bojama, recimo). Učitelji su pojavu udžbenika pozdravili kao veliko olakšanje u potrazi za metodičkim načinima objašnjavanja učenicima likovnih pojmova, kao što su „strukturne crte“, „plastičke teksture“, „komplementarni kontrasti“ ili „linijski istanjene mase“. Učenici su, pak, udžbenike prigrlili kao zamjene za zanimljive slikovnice s vrhunskim likovnim prilozima – umjetničkim djelima. Roditelji su napokon u rukama imali jednoznačan način provjeravanja znanja i sposobnosti svoje djece, otkrivajući kako predmet Likovna kultura u školi ne služi za podizanje prosjeka općeg uspjeha obveznim dobivanjem najviših ocjena. Udžbenici iz likovne kulture su na mala vrata uveli revoluciju u društvenoj svijesti o kulturi i duhovnim dobrima umjetnosti kao nositeljima umnih spoznajnih sposobnosti – odnosno razvoja vještine mišljenja.

3. Korelacija i međupredmetna povezanost
Gledajući pojmove koje učenici uče iz likovne kulture, lako ćemo ustanoviti preklapanja s drugim nastavnim područjima. Tlocrt se, osim u likovnoj kulturi, pojavljuje i u predmetu priroda i društvo. Različite crte, osim u likovnoj kulturi, pojavljuju se u matematici, kao i različite plohe, likovi i tijela. Tipografija, oblikovanje slova, pripada i hrvatskom jeziku, a tonovi i modulacija su istovremeno i glazbeni pojmovi. Ovo je osnova za učenje istih pojmova u različitim školskim predmetima, što nazivamo korelacija. Međutim, nastavnici nisu razumjeli ono što je navedeno u prošlom odlomku – motiv u likovnim umjetnostima nije važan, već samo način kako je riješen problem kompozicijskog rasporeda likovnih elemenata. Štoviše, moguće na načiniti likovno djelo bez ikakvog motiva – takvo djelo nazivamo apstraktnim. Stoga je posve pogrešno predmete povezivati na tematskoj razini, jer se učenicima odvlači pažnja od onog što je doista važno – misaoni proces likovnog komponiranja. Nažalost, upravo se ovo radi već desetljećima u svim ostalim predmetima, pa se tako mnogobrojne generacije nehotice odgajaju u neshvaćanju suštine umjetnosti u svim ostalim školskim predmetima. I uzaludan je vapaj likovnih pedagoga da se stane na kraj nestručnim i štetnim povezivanjima hrvatskog jezika, matematike, prirode i društva, glazbene kulture i stranih jezika sa likovnom kulturom. Ono što treba povezivati su zajednički pojmovi, kao na razini navedenih elemenata, tako i na razini sintakse – simetrija, ritmova i proporcija u književnosti, glazbi, prirodi i matematici. Udžbenici su tako pomogli učiteljima i kako raditi ostale predmete ukoliko se prihvaćaju korelacije s likovnom kulturom.

4. Satnica likovne kulture
Posebno je zastrašujuća pretpostavka pojedinaca koji misle da je takav pogrešan pristup dovoljan način da se učenicima pruži ono malo manualnog rada. Nažalost, takva je pretpostavka vidljiva u nastavnom planu koji je likovnoj kulturi dodijelio bijedan jedan sat tjedno, koji ne samo da nije dovoljan za učenje, ponavljanje i provjeravanja znanja ključnih pojmova, već nije dovoljan niti za sušenje boja i pospremanje radnih mjesta nakon završenog posla. Nesporazumi su vidljivi i u objašnjenju koje je dato kada je likovnoj kulturi oduzet jedan sat i predan hrvatskom jeziku u ime medijske kulture – smatralo se da suštinu filma čini njegov (verbalni i literarni) scenarij. Međutim, gledatelj filma može biti i nepismen i nijem i gluh – ali ne može biti slijep. Medijska kultura pripada prvenstveno likovnom području (a objedinjuje u sebi i ostala područja: pokret, zvuk i riječ), stoga apeliramo da se ona vrati pod okrilje likovne kulture, zajedno s dizajnom koji je postao ekonomska osnovica komercijalnog društva u kojem živimo. Smatramo da je nužno potrebno povećavanje nastavne satnice likovne kulture na tri sata tjedno uz dodavanje navedenih područja.

5. Originalnost i nonkonformizam
Nastavni sadržaji suvremene škole zamišljeni su većinom repetativno – učenici ponavljaju one istine koje propisuju udžbenici, a istraživačka je nastava obuhvaćena u mnogo manjoj mjeri. Ali, predmet likovna kultura je jedini predmet u kojem se inzistira da svaki učenik ima drugačije rješenje, a kažnjava se istovjetnost s nekim drugim. Drugim riječima, originalnost u likovnoj kulturi nije samo predložena, već je i obvezna, što je gotovo nemoguće postići u ostalim predmetima. Pa ipak, važno je naglasiti kako bilo kakav likovni rad nije kreativan ili originalan – učenici se prvo moraju dobro upoznati s vizualnim problemom koji trebaju riješiti, u čemu im ponovno pomažu udžbenici. Napokon, upotrebom likovnih šablona kao ilustracija poneki udžbenici ostalih nastavnih predmeta nehotice programiraju učenike na stereotipnost i konformizam (šablone srca za Valentinovo, tzv. „čizmice Sv. Nikole“ za božić, zečevi za uskrs, šablonski prikazani cvjetići u udžbenicima hrvatskog jezika, matematike i prirode i društva, sugestije o lijepljenju različitih sjemenki i tjestenine na likovne radove itd. Stoga apeliramo da se u povjerenstva za odobravanje udžbenika uključe i stručnjaci s područja likovne kulture, jer se ne-odgoj dešava upravo na tom nesvjesnom nivou, a likovna je kultura kao predmet nedovoljno zastupljena satnicom i nedovoljno ozbiljno društveno shvaćena, da bi imala utjecaja na štetu koja se dešava izvan njenog područja.

Šaljem ovaj dopis u želji da se poveća razine kvaliteta školovanja u našoj državi iz aspekta koji je predugo bio zanemarivan, a najviše utječe na odgoj svijesti novih naraštaja. Razumijevanje kulturne baštine i njene vrijednosti nemoguće je bez znanja i komparacija s duhovnim kvalitetama koje su kao rješenja karakteristične za različita kulturna područja, u čemu učenicima mnogo pomažu i udžbenici. Pritom nije zanemarivo da je volja za likovnim izražavanjem prirođena ljudskim bićima zbog čega učenici izrazito vole ovaj, u osnovi teoretski, predmet. Da ne govorimo o zaslugama za motorički razvoj učenika, koji je u manualnom smislu nezamjenjiv. Prof. Radovan Ivančević je govorio kako je svaki nastavni sat likovne kulture više istovremeno i sat više rasterećenja naših učenika.

S poštovanjem,
mr. Miroslav Huzjak,
prof. metodike likovne kulture
Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu,
miroslav.huzjak@ufzg.hr
http://likovna-kultura.ufzg.hr